Monday 23 May 2016

Malo o ustavu i (predsedničkom) sistemu u Turskoj

Možda može biti od pomoći medijskim droljama koje prepisuju bez razumevanja

Važeći turski ustav je donet 1982., dve godine nakon krvavog vojnog puča – vidi dodatak na kraju, poimanja proporcije nasilja radi. Ustav (taj, još uvek važeći) je napisala ista vojna hunta koja je izvela puč. Ko veruje da užireni oficiri, sa tako impesivnim rezultatom prolivanja krvi, torturom po zatvorima, proganjanju svega što se opire i ne opire, mogu napisati demokratski ustav treba najhitnije da se javi u najbližu psihijatrijsku ustanovu i za dobro čovečanstva zahteva sopstvenu doživotnu izolaciju (mada bi bilo možda efikasnije da se ubije, koliko odmah, i time se izuzme iz genetskog koda).

Osim severnokorejskog to je poslednji ideološki ustav na svetu (o tome da je kemalizam zapravo fašizam bi trebao drugi tekst, ali koga zanima dovoljno je da razmisli o 6 Kemalovih principa, simbolično predstavljenih strelicama u logou kemalističke partije). Okvir demokratije je tim ustavom bitno sužen, podela na tri grane vlasti smuljana (u praksi ne postoji ili je potpuno nejasna), a uloga data neizabranim birokratijama ogromna, zapravo najveća. Povrh svega toga on (ustav) je krojen za vođu puča, generala Kenana Evrena, koji je skinuvši (formalno) uniformu postao i prvi post-pučistički predsednik, tako da je politički sistem određen njime (ustavom) bastardan, nit' riba nit' devojka, nit' parlamentaran nit' predsednički. Otud je on (ustav), iako amendiran mnogo puta jedan od najčešćih uzroka političkih blokada i/ili kriza.

Uzgred, taj ustav je “usvojen” na referendumu, koji se ukratko opisuje ovako. Listić “za” ustav je bio beo, a “protiv” plav. U glasačkoj kabini glasač je imao staviti listić svog izbora u PROVIDNU kovertu. Glasačka mesta je “obezbeđivala” vojska. Uostalom procenti (nemojte me držati za reč) poput 98% uvek ukazuju na visok stepen sloboda i demokratičnosti procesa.

Sve političke partije imaju (ili su imale) promenu ustava u svojim programima. Nema ispitivanja javnog mnjenja na tu temu u kome su rezultati dvosmisleni ili neodlučni, bar tri četvrtine populacije želi da se reši pučističkog ustava. No, ko je (is)pratio barem jednu sednicu turskog parlamenta taj je svestan da princip “e sad neću ni kako ja hoću” prevladava među tzv. “tradicionalnim partijama”, koje bi uradile sve da održe simulakrum demokratije koji je (uz kratke pauze, završavane vojnim pučevima) na političkoj sceni od prvog vojnog puča 1960. kojim je skenjan prvi demokratski reformator i vizionar Turske, Adnan Menderes. [I] to je (jedini) razlog zašto taj ustav nije već promenjen.

Što se predsedničkog sistema tiče...

Prvo, možda će se neke medijske drolje iznenaditi, ali istorija Turske ne počinje Redžepom Tajipom Erdoanom (zašto srBski mediji odustaju od Vukovog pravila transkripcije “piši kako govoriš”, a u ovom slučaju kako čuješ, kada su turska imena u pitanju za mene je misterija – slovo ğ u turskom poznato kao meko h je glas koji se ne izgovara). Shodno tome težnja ka predsedničkim sistemom, takođe ne počinje njim. Svaki političar sa kičmom u ovoj zemlji se zalagao za takav sistem, počev od Arpaslana Turkeša, preko Turguta Ozala i Sulejmana Demirela, Nedžmetina Erbakana do Redžepa Tajipa Erdoana. Mlađi resavci, će možda, mada ne verujem, pored zadnjeg prepoznati tri srednja imena, no ja vam garantujem da A. Turkeš nije nikakav (orijentalni) kulinarski specijalitet, nego bitno (iako ne baš uvek najpozitivnije) ime turske politike. Guglajte, ali nemojte verovati vikipediji, poput Betinog majmuna, koji je preveo ovo sranje drito sa vikipedije i prodao je kao “agencijsku “vest”” (primeti navodnike). Od njega je je jedino veći majmun anonimni (izbacili su urednike iz impresuma) urednik portala Б девяносто два, nekad poznatog kao B92. Naime, on lično je odgovoran za tabloidizaciju naslova u toj septičkoj jami srbijanskog interneta.

Drugo, tumačenje svega što se dešava pod turskim nebom Redžepom Tajipom Erdoanom ovde u novinarskim krugovima ima dva naziva. Oba pežorativna (za one koji to čine), jedan je “Erdoanologija”, a drugi, više u duhu dijagnoze “opsesivno-kompulzivni poremećaj Erdoanom”. Naime, ovo je mnogo komplikovanija zemlja nego što to izgleda izdaleka, urednicima koji pišu teze tzv. dopisnicima. Doduše ni dopisnici, koji žive u balonu zvanom Džihangir republika – jopet pežorativni naziv za određeni relativno posh deo Istanbula gde su koncentrisane prEsstitutke i kompradori, koji ih vredno kljukaju kravljom balegom, a koju ovi onda prenose na papir – ni ti dopisnici ne znaju gde im je dupe gde glava.

Ko samo zagrebe u tursku politiku shvatiće da je priča koju valjaju zapadne medijske drolje – o mikromenadžmentu jednog čoveka svakog jebenog aspekta života u Turskoj  toliko imbecilna da je zapravo uvreda za svakog posednika više od dve moždane ćelije, koji ima minimalno znanje o istoj. Upravo zbog kompleksnosti igara raznih centara moći ponekad su događaji potpuno neshvatljivi ovdašnjim ljudima (pa i političarima, uključujući i vladajuću nomenklaturu), barem dok se klupko takvog događaja ne razmrsi i ustanovi čiji konac ih je pokrenuo. Zato su erdoanolozi i oni koji pate od opsesivno-kompulzivnog poremećaja Erdoanom u najboljem (po njih) slučaju prljavi propagandisti, a u najčešćem (ovo važi za "običan" svet) osobe zrele za dijagnostiku. 

Elem, da se vratim na predsednički sistem, gle kurca (scuse my French) svi pomenuti turski političari su merkali američki sistem.

Tu dolazim do onoga što mi je podiglo živac i navelo me da arčim tastaturu za džabe (besplatno). Radi se o (olakoj) upotrebi reči “sultan”. Ne znam ko je prvi smislio da upotrebi ovaj orijentalistički stereotip u vezi želje da se turski politički sistem prešalta na predsednički, koji uzgred podržava znatno veći procenat turskih građana od onih koji glasaju za vladajuću partiju Pravde i razvoja (AKP). Lako je moguće da su to bili turski kompradori (reč koja jako fali srpskom jeziku, sve više), no ako je tako zapadne prEsstitutke su je prihvatile više nego oberučke. Ekonomist, glas britanskog establišmenta je napravio naslovnicu u tom smislu, kada je Erdoan odbio da trepne, kada je bagra, udružena tako šarenom ekipom da je to (strancu) teško poverovati, pokušala “color coded revolution”. Francuzi i Nemci su u žestokoj popagandnoj ofanzivi ovh dana takođe. No, u svakom slučaju svaki tipkajući imbecil oseća pravo i potrebu da upotrebi ovaj orijentalistički stereotip za legalno, legitimno, na free&fair izborima izabranog predsednika (a prethodno premijera). Aj' da razumem inglišspeaking medijske drolje i/ili kompradore, jer kao što prof. Finkelstin (ili ako vam je draže Finkelštajn) kaže u ovom videu – kenjanje po Erdoanu može biti “gurka” karijere, možda citat dospe u onu krpu Njujork Tajms. Međutim, šta od toga ima mali srbijanski urednik spoljnopolitičke, u još manjem dnevniku? Ili sam naivan? Možda se poeni broje i u Srbiji?

Da budem konkretniji živac mi je spržila rečenica u kojoj je malo fakata, a mnogo orijentalizma – Jildirim je na kongresu pozvao delegate da podrže proširenje predsedničkih ovlašćenja, što će, prema tumačenjima analitičara, Erdogana učiniti novim turskim "sultanom". Ne, Mitroviću, on je pozvao da podrže promenu ustava i sistema, a ne ”proširenje predsedničkih ovlašćenja”, to su dve itekako različite stvari, a “tumače analitičare” slobodno si možete zabiti u dupe. Naime, nije Vam palo na pamet da će Turska ostati republika iako promeni sistem?

No, boli me patka da li neko za, u principu, rasizam dobija ili ne dobija poene. Na patku mi idu rasizam i dvojni standardi. Jer, [pizda im materina mastiljarska (scuse my French)] zašto ne zovu Obamu, Olanda ili predsednike ostalih 48 zemalja sveta sa predsedničkim sistemom “sultanima”?

Tu se vraćamo na orijentalizam... Institucionalizovani rasizam, građen vekovima putem evropocentrične pseudo i kvazi-nauke. Nije čudo da pokondirane tikve, koje dolaze iz dela sveta koji je takođe predmet orijentalističkih stereotipa lako prihvataju orijentalističke matrice kako prema drugima, tako i prema sopstvenoj sredini. Nije čudo, ali je patetično, jer ih ne spasava od toga da budu gledani kroz prizmu istih predrasuda od strane onih koji su geografski malo zapadnije. Koliko god se trudili, pokondirili i distancirali od sredine gde su slučajno rođeni.

Po prvi put u istoriji republike (za poslednjih 13 godina sam se nagledao tih "prvi put u istoriji republike" i svi su bili pozitivni) Turska je viđena da bude definisana kao zemlja svih njenih građana, bez kemalističkog (fašističkog) "Turska Turcima!" [slogan koji uz ćaćinu siluetu krasi zaglavlje u stranoj štampi najčešće citiranog turskog dnevnika (Hürriyet)]. Prvi civilni ustav, drugim rečima. 

A glede "sultanstva" i "proširenja ovlašćenja"... Gospodine Mitroviću, ako ikada odlučite da izvadite te "tumače i analitičare" iz dupeta upitajte ih da li po važećem ustavu predsednik ima pravo donošenja dekreta snage zakona, koji su iznad domašaja svih institucija, pa i samog ustavnog suda. Podsećam, ovaj ustav je krojen za zločinca protiv ljudskosti, Kenana Evrena, koga je smrt spasila od (završetka) suđenja i kazne i ako se pogledaju činjenice u oči to jeste "sultanski" ustav. Ko god vam je rekao da je uloga turskog predsednika "ceremonijalna" taj vas je slagao, ali esnaf je resavski po svojoj prirodi, što malo podseća na onog malog nacističkog bogalja, Gebelsa. 

Upravo iz tog razloga, što je ova zemlja prvi put u mogućnosti da joj se ponudi građanski ustav, kap koja je prelila čašu mog strpljenja je ta olako napisana imbecilna rečenica spoljnopolitičkog urednika lista koji je navodno dnevnik "građanske Srbije" (ma šta to značilo). Mislim, boli me kurac šta pišu Informer, Kurir i većina štampanih stvari iz srpske medijske kanalizacije. Od Peščanik kokošaka sam davno odustao (kao i od Vremena), jer u svom tom njinom EUropejstvu nisu u stanju da makar jednom rečenicom odgovore na, za razliku od ovog teksta, uljudan i pristojan i-mejl (da, da, umem ja da pišem i bez profane dekoracije). 

Inače, "noting prsonal".

********************************

Dodatak. Naravno ovo su “samo” brojke. Mi “na Zapadu” smo primili olako sve turske pučeve i progutali do šupka priču o armijskom “spasavanju” zemlje (u slučaju ovog puča 1980. od haosa koji je sama armija, zapravo deep state izazvala, ništa mnogo različito od drugih). Međutim, ožiljci koji je svaki taj puč ostavio na tkivu društva su duboki. Trinaest godina gledam kako vlada radi sve da ih zaceli (baš kao i situaciju na jugoistoku), a gubitnici privilegija rade sve na tome ne samo da spreče zaceljivanje, nego ako bi im to vratilo privilegovan status nanesu nove i dublje.

Ono što je poražavajuće je da skoro da nema čoveka van granice zemlje da to kapira... (kako li u pičku materinu “levičari” kapiraju Brazil unatoč propagandi mejnstrim medija, a ne Tursku... da, odgovor možete da naslutite – orijentalizam.

650.000 ljudi je bilo uhapšeno.
1.683.000 ljudi je bilo stavljeno na crnu listu.
230.000 je bilo suđeno u 210.000 sudska potupka.
Za 7.000 ljudi je tražena smrtna kazna.
517 je osuđeno na smrt.
Od toga je 50 pogubljeno (26 političkih zatvorenika, 23 kriminalaca i 1 pripadnik ASALA terorističke organizacije).
299 ljudi je izgubilo živote u zatvoru.
171 ih je umrlo od posledice torture.
144 pod sumnjivim okolnostima u zatvoru.
14 je umrlo štrajkujući glađu u zatvoru.
16 je ubijeno u pokušaju bega.
95 ljudi je ubijeno u borbama.
Za 73 osobe je izdata umrlica u kojoj se navodi “prirodni uzrok smrti”.
Za 43 zvaničan uzrok smrti je “samoubistvo”.
98.404 je suđeno zbog pripadnosti levičarskim, desničarskim, nacionalističkim, konzervativnim itd. organizacijama. (jebo pluralnost)
388.000 je lišeno prava na pasoš.
30.000 ljudi je otpušteno jer su bili osumnjičeni.
14.000 je izgubilo državljanstvo.
30.000 je izbeglo iz zemlje dobivši status političkih izbeglica.
937 filmova je zabranjeno.
23.677 udruženja je zabranjeno.
3,854 teachers, 120 lecturers and 47 judges were dismissed.
Za 400 novinara je traženo ukupno 4000 godina zatvora.
Novinari su osuđeni na ukupno 3315 godina i 6 meseci zatvora.
31 novinara je zatvoreno.
300 novinara je napadnuto.
3 novinara je ubijeno.
300 dana novine nisu izlazile.
303 slučajeva je otvoreno protiv 13 glavnih novina.
39 tona novina je uništeno.